
M.R. je sedeo u avionu i gledao ispred sebe. Nije voleo da leti. U stvari, voleo je da leti, ali nije voleo aerodrome. Slab osećaj za orjentaciju ga je uvek dovodio u neprijatne situacije koje su se obično dešavale samo u njegovoj glavi. Kada je zrelo razmislio nikada nije imao nikakvih problema. Znao je da čita, znao je da pita, znao je da misli. Tako da je uvek nalazio pravi ulaz, pravi izlaz i pravi avion.
*
Jedino nije znao zašto se plaši. Sve je morao po dva puta da proveri, pa čak i tada nije bio siguran u tačnost informacije. Verovao je samo sebi, pa i to ne baš uvek, a drugima je verovao još manje. Imao je osećaj da svi žele da ga, na ovaj ili onaj način, prevare, i da je ceo svet jedna velika nesigurna lađa uvek spremna da se prevrne.
Posmatrao je sedište ispred sebe. Primećivao je i najmanju ogrebotinu na kožnim presvlakama. Potsećale su ga na nepravilnosti koje vladaju na svakom koraku. Potsećale su ga na činjenicu da sve ima svoj kraj i da je prolaznost neminovnost koja te prati kao pas. Nije voleo prolaznost, a nije ni nemarnost.
– Strašno, koliko stvari ne volim – pomislio je u sebi i udobno se namestio u sivo bezlično sedište. Prestao je da gleda fleke i uzeo časopis koji se nalazio u naslonu ispred njega. Bio je skoro sam u malom avionu. Postao je rok-zvezda u čijem svetu pilot ne postoji a stjuart se pojavljuje samo kada se pucne prstima. Realnost se suzila i pretvorila u monotono zujanje. Prenuo ga je ljubazan stjuartov glas.
– Gospodine, šta želite da pijete?
Zbog toga što je dao pristanak da sedi pored prinudnog izlaza, imao je više prostora za noge. Nije se nikada vozio u prvom razredu, ali je pomislio da se sigurno ne razlikuje baš mnogo od mira, tišine i ljubaznih stjuartovih osmeha kojih ima sada. Više bi mu prijalo da je stjuardesa, ali bolje išta nego ništa. Rekao je stjuardu hvala kada mu je sipao sok, i opet utonuo u svoje misli.
Žena ga je ostavila, otac mu je umro, nije imao prijatelje… Zbog svega toga se osećao nekako usamljen. Doduše, znao je da je za većinu tih stvari zaslužna njegova “luda” glava, ali bez obzira na sve, osećaj je bio takav kakav jeste, i nije mu se sviđao. Nije mu se sviđala ni ideja o kraju sveta. Da li ga čeka sigurna smrt, zajedno sa svim ostalim ljudima, životinjama i biljakama? Ako svi umru, ko će mu doći na sahranu? Ko će voditi računa o njegovom cveću? Kakva glupa pitanja – pomislio je – i probao da čita avionski časopis.
Voleo je uzletanja. Voleo je onaj čudan osećaj u stomaku koji te prepljavljuje u trenucima kada se avion odlepljuje od tla, kada drveća jurnu u suprotnom smeru, a sitne kapljice se razlete po staklu. Gledao je krovove kuća, koji su polako nestajali kako su uranjali u oblake. Nedugo zatim sunce je jarkom svetlošću obasjalo sva prazna avionska sedišta. Bilo je nečeg božanskog u tom prizoru. Pomolio se i zatvorio oči.
Nije bio potpuno zadovoljan svojim životom. Kao da je više očekivao od njega i sebe. Kao da je mogao više, a napravio manje. Osetio je miris truleži. Bilo mu je čudno, pošto su vrata od vecea bila zatvorena. Okrenuo je glavu na drugu stranu i nastavio da sanjari. Prvi put u životu, nije video smisao u tome. Ljubav je nestala u mašti zajedno sa dečjim smehom, plačem i trčanjem za leptirovima u dubokoj travi. Posao mu išao, ali ga nije ispunjavao. Prijateljstvo je želeo ali ga nikada nije ostvario, ili jeste, samo da toga nije bio svestan. Kao da se plašio uspeha. Kao da se plašio da traži. Plašio da daje. Kao da je sve nestalo osim tupog jednoličnog zujanja. Jednoličnog poput njegovog života. Sve što je želeo da se desi se, ili desilo, ili nije i neće.
Počela je da ga guši praznina sopstvenog postojanja. Ceo život je čekao prosvetljenje. Čekao znak da je izabran za velika dela, čekao hrabrost da mu kaže: – Vodiću te kroz oluje i bure! Čekao, ali bezuspešno. Čekao, kao osmeh koji peva: – Ti si moj, ja sam tvoj i ničiji više! Čekao na belo, a kao da je dobio crno. Znao je da to nije tačno, ali bez obzira na sve, ta misao ga je neprestano progonila.
Probudilo ga je kucanje. Mahinalno je rekao – Daaa, i nastavio da sanjari blago zatvorenih očiju. Kroz nekoliko trenutaka, ponavo je čuo tri udarca, iza kojih je usledila kratka pauza, a zatim nova dva udarca. Kakvi zanimljivi snovi – rekao je skoro naglas i otvorio oči. U avionu je bilo neobično tiho i mračno. Ponavo je začuo kucanje. Ritam mu je bio strašno poznat. Razmišljao je da li da pozove stjuarda, ali nije. Odlučio je da to ne uradi. Samom sebi je izgledao smešan zamišljajući kako mu govori:
– Gospodine, neko kuca na vrata. Da li biste bili ljubazni da vidite ko je?
Pogledao je kroz prozor. Jedan oblak je bio svetliji od drugih. U tom trenutku se setio.
– Tako je kucao moj tata, kada sam ostajao sam kod kuće. Znao je da se plašim stranaca, pa smo izmislili lozinku koja se sastojala iz tri udarca, pa zatim dva udarca, između kojih je bila mala pauza. Tako sam znao da je on i smeo sam da otključam vrata.
M.R. je osetio kako mu se koža naježila dok ga je nešto stiskalo u grudima. Tup-tup-tup. Tup-tup. Začulo se kucanje nakon čega je zavladala grobna tišina. Sekunde su se vukle kao indijski slonovi. Čuo je sebe kako se plaši, čuo je disanje aviona. Bum, bum, bum. Čuo je čak i svoje srce. Najednom, potpuno neočekivano, zazvoniuo je telefon.
– Nemoguće – pomislio je – pa isključio sam ga! Rekli su da isključimo elektronske naprave, i ja sam to i uradio!
Vidno uzbuđen, polako ga je izvlačio iz džepa. Sve vreme je besomučno zvonio. Pogledao je pozivni broj. Ovo je sigurno neslana šala – mrmljao je sebi u bradu – i pogledom tražio krivca. Malo uplašeno je primetio da u avionu nije bilo nikoga. Plavičasta svetlost mu je obasjala široko otvorene oči. Na ekranu je pisalo – tata.
M.R. je mirno spustio aparat na sedište, ustao, obukao jaknu, popravio naočari koje su mu stajale malo ukrivo, očistio mrve od hrane sa džempera, malo se sagnuvši, spustio plastičan poklopac koji se nalazio na zidu letelice, čvrsto uhvatio crvenu ručicu i naglo povukao prema sebi. Začuo se gromoglasan prasak koga je prekinula beskonačna tišina. Dok mu je vetar probadao pluća, čupao kosu i cepao odeću, osetio je poznatu ruku kako mu brižno dodiruje lice. Oči su mu se napunile suzama a glas mu se gubio u hučanju vetra. Pogledao je u svoju dušu i drhtavim glasom uspeo da izusti:
– Tata, nemoj da se brineš. Dobro sam obučen. Nije mi hladno.
—-
*EXIT = izlaz (u slučaju opasnosti)
Priča: Branko Baćović
Crtež: Danijel Trstenjak


rastuzi me
I to je deo života…
Da, baš žalosno! Ali vrlo čitljivo i napeto
, naročito ako prepoznam tog M.R.-a.
da I mene bi zvao tata!! Izvrsna prica!
Da, verovatno… Hvala…
Više volim Exit u Novom Sadu.:D U ovakvim vrućinčinama se i meni čini da je jedini exit – spas, tamo negde, gore, gde su naši voljeni, otišli zauvek!
Hahaha… pa jeste… to je jedan od 10 najvećih muzičkih festivala na svetu!
A ovaj drugi je definitivno najveći…
Komentara bez…
EXIT…
Dijametralno različit osećaj u poređenju sa “LJUBAV MACHT FREI” … Začudi me baš!
Pa “Ljubav macht frei” je predstava… Satirična komedija… EXIT su otškrinuta vrata do onostranstva
… I treba da su različiti osećaja… pošto smo mi ljudi kompleksne ličnosti
Ja pomislio na Exit festival
Pa i ovo je festival… samo je malo veći… tamo su svi muzičari koji su ikada živeli
Uvek sam se pitala da li prevlada ludost ili hrabrost u trenutku kada nas samo ta ručica deli od “izlaza u slučaju nužde”….
A… verovatno je oboje… Ludost pravi čoveka ludo hrabrim…
i valjda ga hrabrost ga čini ludim za ostale
Kada se ubaciš na taj nivo svesti – sve je moguće…